PSIHOLOŠKA PODRŠKA OBOLJELIM OSOBAMA I OSOBAMA S INVALIDITETOM

Polazeći od holističke definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije holistički bio-psiho-socijalni model liječenja bolesti i njihovih posljedica usmjeren je ne samo na dijagnostiku i liječenje već i na identificiranje  psiholoških, socijalnih, duhovnih potreba i etičkih dilema pacijenata te sveobuhvatno planiranje tretmana pacijenata u skladu sa svim navedenim aspektima i potrebama.

Suočavanje s nastalim zdravstvenim poteškoćama, dijagnozom koja označava značajno narušeno zdravlje osobe i eventualnim trajnim posljedicama , izazivaju stresne reakcije kod oboljelih,  koje se manifestiraju na ponašajnom, emocionalnom , kognitivnom i fiziološkom planu. U takvim situacijama psihološka podrška oboljelim osobama je od velike važnosti.

Potreba za psihološkom pomoći se  pokazala posebno značajnom kod osoba s kroničnim bolestima i stanjima koja bitno utječu na kvalitetu života i zahtijevaju promjenu životnog stila te nameću razna ograničenja. Usmjerena je na prihvaćanje bolesti i disfunkcionalnosti  kao i na prevladavanje pratećih emocionalnih stanja kao što su tuga, depresivnost, ljutnja, očaj i dr.. U raznim fazama bolesti ili stanja nakon povreda psihološke intervencije su usmjerene na ciljeve i sadržaje koji su tipični upravo za tu fazu i odvijaju se određenim redom.

Postojanje potrebe i vrsta pomoći koju pruža psiholog  ne zavisi samo od psihičkog i fizičkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što psiholog može i komu treba. Pojedinci se međusobno razlikuju bez obzira kojoj skupini pripadaju,  od koje su bolesti oboljeli ili s kakvim se posljedicama bolesti nose. Stoga je važno znati da će neki sami zatražiti psihološku pomoć, neki će je trebati, ali je nikada neće tražiti, a neki će je izrazito odbijati.

Rad psihologa s oboljelim i /ili invalidnim osobama možemo  usmjeriti na sljedeća tri područja:

• Prilagodba na teškoće i ograničenja – „Kako da lakše živim s tegobama i ograničenjima?“
• Osvješćivanje postojećih mogućnosti- „Kako da se usmjerim na ono što mogu i to razvijam?“
• Otkrivanje i razvijanje novih, do sada nepoznatih i nekorištenih potencijala – „Kako da pronalazim i usavršavam svoje postojeće, a do sada neotkrivene potencijale i sposobnosti?“

Ovakve psihološke intervencije osnažuju osobe, preusmjeravaju  percepciju i procjenu samoga sebe  s deficita i ograničenja na postojeće preostale, ali i novootkrivene mogućnosti i potencijale te na njihov daljnji razvoj. Time se povećava kvaliteta života i psihološka dobrobit oboljelih te je jako bitno da je psihološka podrška i pomoć sustavno dostupna kako bi ju koristio što veći broj ljudi kojima je ona potrebna.

Barica Urh, mag. psihologije, klinički psiholog